„Nije to ništa“, odgovara mi policajac kojem sam se trenutak prije pojadao na prometni krkljanac u Novom Pazaru, „da vidiš kako je ljeti, kad dijaspora navali, shvatio bi šta ti pričam; kad se tada uputiš glavnom ulicom, a drugima je još gore, puno više stojiš u mjestu nego što se krećeš, komotno možeš naručiti piće u nekom od kafića i povremeno koji metar mrdnuti auto!“

Tako je to Novom Pazaru, svima, pa i meni, da se pređe nekoliko stotina metara ulice treba kojih pola sata. Domaći svijet valjda navikao, niti se nervira, niti bijesni, niti trubi. Za tih pola sata mogao sam pozorno razgledati svaki izlog i svaku kafićku baštu, shvativši da se u toj ulici i nema bog zna šta vidjeti.

Izuzetak je Lejlek džamija u mahali Ćukovac i u nju ću se vratiti čim pronađem parking. Imam sreće: Merseda, djevojka koja ima ključ, upravo je kanila zaključati džamiju i krenuti kući, ali mi dopušta da uđem i pogledam. Lejlek ili džamija Ahmed-bega Silahdara najstarija je ne samo u Novom Pazaru već i u čitavom Sandžaku, a usto je sačuvana u izvornom obliku, što u ovim krajevima i nije uvijek slučaj pa je mnogima od svega nekadašnjeg ostalo samo ime. Kad sam već kod imena: sirotog Ahmed-bega, Allah da mu se smiluje, u drugi plan su poslale rode (turski leylek), koje su za gnijezdo odabrale nisku osmostranu munaru njegove zadužbine. I tako, eto, stojim u džamiji u kojoj je, kaže predaja, namaz obavio Mehmed el-Fatih prije nego će krenuti u pohod na Bosnu i Hum.

Gotovo sve bitno zguralo se na kraju ulice, na desnoj obali rijeke Raške, ispod tvrđave, na nekadašnjem raskrižju karavanskih putova prema Carigradu i Solunu s jedne te Bosni i Dubrovniku s druge strane. U samom središtu je Sebilj, podignut prije desetak godina. U Sandžaku je to sad „moda“, pa ću sebilje vidjeti i u Sjenici te u Rožaju. Svi su preslik onog Vancaševog u Sarajevu, u koje ovdje, iako je u drugoj državi, gledaju kao u svoju prijestolnicu pa kopiraju mnogo što, ne samo česmu. Sebiljdžije koji bi zahvaćao vodu, dakako, nema, osim u starodrevnim arapskim pripovijestima.

M.J. | Bljesak.info / Društvance za „slikavanje“

U Novom Pazaru ljudi ne bježe niti se, kao drugdje, skrivaju od foto-aparata; naprotiv, prilaze na ulici i pitaju „koja je televizija“ pa se sami namještaju „za slikavanje“. Tako mi u glavnoj ulici pozira ekipa od dvije djevojke, pojačana jednim dečkom i jednim djetetom, a na Sebilju se najprije „slikavam“ s Maidom, jednom od vrlo mladih djevojaka koje dežuraju na štandu dr. Misale Pramenković, nositeljice liste Stranke pravde i pomirenja (SPP) za Bošnjačko nacionalno vijeće. Maidi će se potom priključiti i druge djevojke, sve s hidžabom na glavi, pa ispred Sebilja pravimo desetominutni photo session, što izaziva pažnju prolaznika, ali i momaka koji nadgledaju štand i djevojke: ko sam, šta sam, da možda ne špijuniram za suparničku stranku?! Lakne im kad shvate da nema opasnosti; za bljesak.info nikad čuli, ali će, kažu, pročitati novopazarski putopis, da vide kako sam doživio njihov grad.

Izbori za Bošnjačko nacionalno vijeće su, barem po količini billboarda, plakata, bannera, štandova i drugog, žestoki da žešći teško mogu biti. Najčudniji su mi oni s kojih se poručuje da su ovdašnji muslimani po nacionalnosti Bošnjaci, da govore bosanski i da im je vjera islam. Zar nekoga treba učiti kojem narodu pripada, kojim jezikom govori i koju vjeru ispovijeda?! Baš svašta!

Jedan takav banner visi i niza zidine tvrđavske kule uz ulicu. Tvrđavu je inače u 15. stoljeću, utemeljujući ono što je danas Novi Pazar, dao podići osmanski vojskovođa Isa-beg Ishaković, sin Ishak-bega i Gazi Mehmed-begov otac. Osim Novog Pazara, za mnoge bošnjačke povjesničare – to su oni što zanemaruju, ignoriraju ili barem minimiziraju postojanje Vrhbosne – slovi i kao osnivač Sarajeva. Onaj već izlitani fazon koji Sarajevo, zbog velikog broja doseljenih Sandžaklija, naziva Novi Novi Pazar, tako dobiva i stvarnosnu poveznicu. Bedemi, kule i bastioni tvrđave još gordo stoje, a prostor između njih najvećim dijelom je pretvoren u park. U parku zgrada biblioteke, s čijim djelatnicama ću popričati o tome što Novopazarci čitaju. Na jednom kraju zgrade otvorena knjiga s likom Avda Međedovića (o njemu sam opširnije pisao u putopisu iz rodnog mu Bijelog Polja), na drugom pisca po kome je biblioteka nazvana, Dositeja Obradovića. Čast Dositeju, ali ako je već nepisano pravilo da budu „jedan naš, jedan njihov“, moglo se, umjesto njega, rođenog u rumunjskom Timišu, kao što se izabralo Avda, izabrati nekog rođenog ovdje negdje.

M.J. | Bljesak.info / Amir-agin han

U parku nailazim na prostrani amfiteatar te na bijeli spomenik, sasvim u cvijeću; „pripada“ poginulim partizanima. Dvojici su, Simeunu Karamarkoviću i Dervišu Dedi Šehoviću, spomenici s crvenim petokrakama postavljeni točno ispod onog bannera koji Novopazarce podučava šta su po naciji, jeziku i vjeri. Do 2003. su tu imali i biste, ali su nekom zasmetale i – nema, pojela maca :) Dio ponutrice uz jednu od kula raskopali arheolozi; raskopali pa stali, bit će nestalo para. Na drugom kraju parka, djelomično skrivena visokim stablima, Gazi Sinan-begova džamija. Evlija Čelebi je naziva Veznadar-aginom, što stvara zbrku, budući da se ne zna je li Gazi Sinan-beg bio carski haznadar ili ju je neki Veznadar-aga obnovio. Dugo je bila izvan funkcije, praktički služeći kao ukras parka, da bi prije šest godina bila vraćena namjeni. Unutar tvrđave je do izbijanja Balkanskih ratova stajala još jedna, manja, ali od nje nema ni traga, kao ni od kapija, čardaka, ostalih kula te katoličke kapele sagrađene po Austrijancima. Sve je to uglavnom nestalo dok je sudbinu Novog Pazara krojila „narodna vlast“.

Spuštam se na Sebilj, vidjeti još jednu znamenitost grada, Amir-agin Han. Bolje da nisam, budući da jedan od najvažnjih objekata iz osmanskog doba u ovom kraju, sagrađen još u 17. stoljeću i arhitektonski originalan, izgleda više nego jadno. Stoljeća ugostiteljske tradicije nestaju: han se, stoji na ulaznim vratima, prodaje. Kao prenoćište, i to ono najmizernije, od 1000 dinara (oko 16 KM), još uvijek funkcionira, mada čisto sumnjam da neko želi prenoćiti u zgradi kojoj otpadaju komadi zida. Službeno je pod zaštitom države, ali je, sudeći po jednini u oglasu, onom „prodajem“, u privatnom vlasništvu. Da Amir-aga ustane iz mezara, bilo bi, ako se išta pitao, a bezbeli da jest, za glavu skraćenih.

Preko puta mu je, na ulazu u Staru čaršiju nalik sarajevskoj Baščaršiji, Arap ili Hasan Čelebi džamija. I ona je od starih, prvi put se spominje 1528. godine. Niska, pomalo zdepasta kružna munara s jednim šerefetom, u prizemlju zlatarska i druge radnje. Ko je bio Hasan Čelebi nije zapisano, a predaja tvrdi da se radilo o časniku Arapinu u osmanskoj vojsci. Uz nju samo jedan grob, možda, o tome ništa ne kaže ni predaja, baš njegov.

M.J. | Bljesak.info / Feriz Avdović

Blizu je, također u najstrožem središtu, i prostrana katnica na čijoj fasadi je krupni slovima ispisano ISLAMSKE USTANOVE. Pomalo nespretna „firma“, i džamije su, i još štošta, također islamske ustanove. U prizemlju je Fakultet za islamske studije. Novi Pazar je odavno sveučilišni grad, što se vidi podalje od središta, bliže ulazu, gdje se nalazi ogromno novovjeko zdanje Internacionalnog univerziteta. Kad su, pak, u pitanju islamske ustanove, najveća je, izgleda mi, zgrada medrese nazvane po Isa-begu; s okolnim objektima čini čitav jedan mali grad. A da će postati veći, vidim po veeeelikog građevinskoj „rupi“ ispod medrese. Tu zastajem odmoriti i tako upoznajem Feriza Avdovića, šefa Građevinske službe Mešihata Islamske zajednice u Srbiji. Kasno je popodne, mogao bi uživati kući, na kauču, ali hadžija Feriz, kao nekad mimar Hajrudin, netremice gleda u onu rupčagu. Dosad je, ispričat će mi, sagradio 44 džamije i mnogo drugih objekata; nema, dakle, strepnje i pitanja kako će popuniti onu rupu ispod nas, samo nestrpljenja da počne.

Gradilište stoji uz nekadašnji Stambolski drum, blizu Altun Alem džamije, kamo ću, naravno, s Ferizom, pogotovo što je džamija u skelama, a obnovu, dakako, vodi on. Podigao ju je u prvoj polovici 16. stoljeća osmanski neimar Muslihudin Abdulgani, poznat i kao Mujezin hodža al-Medini, graditelj nekoliko lijepih zdanja na našim stranama, pogotovo u Skopju te u Mažićima kod Zvečana. Keš je osigurala ubava moma Altuna, djevojka toliko lijepa i bogata da se niko nikad nije usudio zaprositi je pa je na kraju ostala usidjelica. Eto, pa budi lijepa! I ispod skele se vidi dopadljivost, a istom se može ocijeniti i imamska kuća preko puta, čitav manji kompleks; iz jedne od prostorija učiteljica upravo izvodi djecu, buduće hafize. Oko džamije mnogo starih nišana, izdijeljenih na tri parcele, a na četvrtoj, travnatoj, samo jedan grob, za Sandžak i Sandžaklije legendarnog, za mnoge druge kontroverznog muftije Muamera Zukorlića. Umro je iznenada, malo nakon što je snimio video u kome je govorio o tome kako se ne boji preseljenja na ahiret i kako ja dan smrti svakome unaprijed određen i zapisan. Feriz kaže da će muftijin mezar, kad se sve oko njega uredi, biti ograđen i do njega se neće moći; razlog je ponajviše to što mnogi, ožalošćeni do očaja, dolaze i ničice padaju pred muftijinim grobom, nose grumenove zemlje i rade druge slične stvari koje su u islamu širk, odnosno idolopoklonstvo, potpuno suprotno odredbama islamskog učenja.

Kratko ću do Isa-begovog hamama, još jedne od najstarijih novopazarskih građevina (opet bolje da nisam!) pa natrag, u grad, u centar, vidjeti nisu li se slučajno u međuvremenu otvorila vrata Muzeja Ras. Uzalud, otključana su samo ona što vode u unutarnje dvorište, a i to samo zato što je to zajednički ulaz u dvorište privatne kuće, uz koju se na štriku suši rublje. Mogu pogledati nekoliko uza zid naredanih nadgrobnjaka, islamskih i pravoslavnih, ne previše starih, te nešto rimskih nalaza, odvojenih od ovih prvih. U kutu dvorišta su i konzervirani škrti ostaci neke starije građevine. Inače u muzeju traje izložba pod nazivom „Sandžak u stranoj literaturi i likovnoj umjetnosti krajem 19. do sredine 20. vijeka“, a s vanjske strane zida se, uz jednu staru česmu uklopljenu u njega, mogu vidjeti reprodukcije značajnijih muzejskih eksponata i stare fotografije grada.

M.J. | Bljesak.info / Muftijin mezar

Mnogo je po Novom Pazaru zanimljivih detalja, poprilično čudnih za sve one koji ne žive u krajevima s dominantnim muslimanskim stanovništvom. Tako se naiđe na butike „SAFF“, „Mekka“, „Hanuma“ ili „Nikab“, jedan se čak zove i „Tekbir“, također i na „Osman baba doner“, a neke knjižare nude isključivo islamsku vjersku literaturu. Sarajevski ćevap se može popapati na više mjesta, a da Srbija Sandžaku ponudi autonomiju, odmah bi, sudeći po brojnim grafitima, bila prihvaćena. Mnogo je novih zgrada, grad se, kažu ovdje, za dvadesetak godina udvostručio, a zastupljeni su svi mogući i nemogući arhitektonski stilovi. Na sve te novotarije sa snebivanjem gledaju još poneka građevina orijentalnog stila i krovinjare zaboravljene u starom dijelu grada. Na mjestu gdje mu se nalazila rodna kuća postavljena je spomen-ploča sa slikom i opširnim tekstom o Aćif-efendiji, Aćifu Hadžiomeroviću, jednom od vođa stranke „Džemijet-el-Islam“, ali i visokom časniku, sa završenom vojnom akademijom, istaknutom borcu protiv četnika, ali također i protiv partizana. Ovo drugo su autori teksta „zaboravili“ spomenuti, kao što nisu spomenuli ni da je od njemačke okupacijske vlasti odlikovan Željeznim križem II. reda. Partizani su ga javno strijeljali krajem siječnja 1945.

Po mnogo čemu što spomenuh moglo bi se zaključiti da u Novom Pazaru ne živi niko drugi do muslimani, ali, naravno, nije tako, gotovo četvrtina je ostalih, ponajviše, dakako, pravoslavnih Srba. U gradu je, u Varoš mahali, crkva svetog Nikole pored koje prođoh nekoliko puta. Novija, podignuta 1871., pa, hajdemo reći, poprilično nevažna, pogotovo u odnosu na, primjerice, Petrovu crkvu, dva kilometra od grada, najstariji sačuvani spomenik crkvene arhitekture na području Srbije, u kojoj je kršten Rastko Nemanjić. Na jednu noviju crkvu-brvnaru, izvedenu vrlo skladno, takoreći za primjer, nailazim desetak minuta prije ulaska u grad iz pravca Raške, a osim nje, posjetit ću i manastir Đurđevi stupovi; kad UNESCO stavi nešto na svoju listu, a spomenuti manastir je na njoj od 1979., to mora vrijediti i to je moj motiv.

M.J. | Bljesak.info / Đurđevi stupovi

Na kamenoj porti likovi dvojice ktitora, Stefan Nemanja, odnosno sveti Simeon Mirotočivi, rodonačelnik Nemanjića, osnivač srpske države i, sa sinom svetim Savom, osnivač Srpske pravoslavne crkve, te kralj Stefan Dragutin. Manastir zasjeo na vrhu brdašca, pa sa strmenitog puteljka nalikuje tvrđavi. Pročelje crkve čisto, bez natpisa, reljefa i sličnih detalja, a isto je i oko bočnog ulaza i po uskom dvorištu, prošaranom s nekoliko plitkih nadgrobnjaka bez natpisa, s dijelom u kamenim zidinama starog konaka.

Veliki župan Stefan Nemanja se, kaže predaja, zavjetovao da će podići manastir svetom Georgiju, budući da ga je Svetitelj izbavio iz tamnice u koju su ga zakapijala vlastita braća. Nakon što je u bitki kod Pantina, 1168. godine, pobijedio njihovu vojsku ojačanu Bizantincima, dao se, dešava se to 1170. godine, na posao, završivši ga naredne godine. Oslikavanje je zavšreno 1175. pa odakle sakupiti hrabrosti i upustiti se u opisivanje fresaka?! Ni neću, eno ih nekoliko u galeriji pa ko voli, nek' izvoli, a ni nema ih mnogo, ipak je manastir bio napušten; monasi su, naime, 1689. godine, pred osmanskom najezdom, morali bježati, a novi su došli obnavljati manastir tek prije nekoliko desetljeća. To, međutim, ne znači da nisu sačuvane; nakon Drugog svjetskog rata mnoge su „odlijepljene“ i eno ih u Beogradu, u Narodnom muzeju. U jednom ormariću liturgijske knjige, u niši svećeničke odežde, a u vitrinici moći troje svetaca.

Čast crkvi, ali mi više pozornosti privlači kvadratna kapela u kutu dvorišta, svezana za ulazni toranj. Razlog nije to što su freske u njoj neusporedivo bolje očuvane, restaurirane i konzervirane već činjenica da se u njoj nalazi jedan grob. Kapelu je 1282.-83. godine, kao vlastiti mauzolej, dao podići kralj Stefan Dragutin. Nadgrobnjak mu je plitka sivkasta ploča s tamnim kockastim „mrljama“, s boka pomno isklesana, i to tako da sliči na položenu knjigu. Na ploči replika njegove krune, a u njoj upaljena svijeća. Šta je ostalo ispod ploče, s obzirom na višestoljetnu napuštenost manastira, znaju možda arheolozi i konzervatori koji su se bavili obnovom kapele.

M.J. | Bljesak.info / Na grobu kralja Stefana Dragutina

Stefan Dragutin kraljevao je Srbijom od 1276. oo 1282. godine, da bi potom, nakon poraza u ratu protiv Bizanta, neočekivano abdicirao i proglasio se kraljem Srema, a upravu raškim kraljevstvom prepustio bratu Stefanu Urošu II. Milutinu. Pod Sremom se tada podrazumijevala Mačva s Beogradom, a kraljevstvu su dodane Usora i Soli. Sve to dobio je na dar od hrvatsko-ugarskog kralja Ladislava IV. Kumanca, čijom je sestrom Katarinom bio oženjen. Sremskim kraljem ostat će do smrti, 1316. godine.

E sad, spomenuti bosanske franjevce u putopisu iz Novog Pazara zvuči kao vic, ali ih je u današnju Bosnu, u Usoru i Soli, tada dio njegove kraljevine, pozvao upravo Stefan Dragutin. Bilo je to doba kad su sropski kraljevi još lomili hoće li prihvatiti papino pokroviteljstvo i katoličanstvo. Papa Nikola IV., prijašnji provincijal Slavonske provincije, poslao mu je dvojicu i od njih je krenulo.

I da: fino mi bî u novopazarskm kraju, vidimo se opet, inšallah :)